Jazirat Bin Ghanam, i.e. Purple Island

The story about Jazirat bin Ghanam begins with a legend that gives us a preview of the importance of the island. The god Melkarth was strolling along the beach with his dog when it crunched on shellfish. When the dog’s jaws stained red, the god had an idea. He had a gown made from wool and dyed it in this new color. He presented it to his girlfriend, the nymph Tyros, which started a fashion trend that lasted more than 3000 years

This is how one can begin a story about the Jazirat Bin Ghanam island. An island close to Al Khor, some 40km north from Doha.

The name “Ghannam” is derived from ghonm “gain or profit”. The name “Ghannam” is a name of one of the families from Bani Tamim tribe, a tribe from which also originates the Qatar’s ruling family Al Thani.

Site history

The first discoveries that prove the existence of the first population on the peninsula date back to the 6th millennium BC. In Al Khor area examples of Kassite ceramics and Barbar pottery (typical of Dilmun) have been found. They date back to approximately Bronze Age, precisely the Kassite period. Kassite invaded Mesopotamia, took control also over Dilmun, a trading civilization whose trading empire included Kuwait and Bahrain and they developed a great economic prosperity.

French mission together with a Qatari team discovered a wealthy resource that gives a clearer idea about the site. On the island, on the excavated site, several hearths and rectangular structures, as well as the layers of shells have also been found. The type of shellfish retrieved is called Thais savigny, a type that lives under rocks and produces bright red dye in contact with an enzyme and light. According to the discovery, the site has been used as a dye production site. If this is the case, then it was the only dye production site in Arabian Gulf and the only one out of Mediterranean, where the dye was produced.

Site Significance

This site dates back to Bronze Age, i.e. the late third millennium B.C. It was discovered that the area has been inhabited since prehistoric eras and last excavations of the site have shown the existence of different settlements; Debisa, Had al-Janbiya, Ras Alfar and Derwaza.
This site is significant for the people of Qatar because the Qatar’s flag color originates from this island, Bin Ghannam Island, due to the dye produced from sea snails. Under the influence of blazing sun, purple dye converts to maroon color, the color of Qatari flag.

History of Dye

The main producers of the dye were Phoenicians, population that occupied what is nowadays Lebanon. This group of people dominated the trade in Mediterranean, between the 9th and 6th century BC. One of the cities of their domination was Tyre in Lebanon, which was considered to be the center for dye production.
Dye was produced from sea snails. There were numerous shades of colors depending on species used for the production as well as the method used.
The most commonly used snails are: Murex trunculus that produces blue-purple color and Murex brandaris, producing the red-purple color. On the excavation site, there has been also discovered a layer of Thais savigny giving us the bright red dye. The dye is released when the hyperbranchial gland in animal is crushed and when it reacts with a naturally present enzyme and light, which is another important element for color development.

How is dye extracted?

Snails that are used for the dye production can be found at the depth between 5 to 15 m. They are harvested only during a particular period of the year, in winter. The shell-fishers would lower their baskets to shellfish bait, they would wait for murex to gather on them and then quickly they would draw them up. The caught snails would be kept alive in tanks until the dye production.
Once the production started, the snails depending on their size would be crushed or pierced and had the hyperbranchial gland extracted. The crushed mass would be macerated in salted water for three days to suppress all the bacteria. The rotting shellfish would be then boiled for 10 days. The boiling would continue until the desired degree of brilliance has been reached.
There have been two types of dye: the genuine one, valuable and expensive, and the counterfeit one. A whole industry developed forging purple dyes using cheaper materials such as flowers where dyes had to be fixed by different additions. There were 70 recipes for dye production and the headquarter of the counterfeit dye production was in Egypt.
This purple-red dye was sued for robes of kings and elite. It was a symbol of blood, fire, sun, symbol of power and strength, authority.

Mangrove forest

Mangrove trees are tolerant tropical trees that survive in salty, inter-tidal, shallow lagoons where other plants rarely grow. There are almost 50 species of mangroves, but in Qatar, there is only one specie called Avicennia marina, also called the Grey Mangrove. This one is the most widely distributed of all the species.

Mangroves are tropical trees capable of tolerating the extreme conditions. Areas where mangroves grow are flooded and often muddy. The color of the mud is determined by tiny organisms called diatoms which release oxygen. Oxygen which is supposed to be one of the most essential elements required for plant life, in the soil where they are grown is barely present. This can be felt by a strong odor of hydrogen sulphide produced by bacteria that exist without light or oxygen. Despite this fact, mangroves play an important role in an ecological system and represent a wealthy source for the animals. They provide the initial link in the food chain. They have evolved their system of coping with anaerobic conditions through aerial roots that allow the plant to breathe and are connected with the main root system which anchors the plant to the ground. They also enable the seeds to germinate in the saline and anaerobic conditions, because if they would fall into the mud they would suffocate without oxygen. Therefore, the trees germinate while still attached to the plant. Many fish breed among them, small crabs help remove the fallen leaves, their burrows help aerate the waterlogged ground, the flowers of mangroves rich in nectar are food for bees.

Large number of migratory birds stays in the area during the winter. Jazirat Bin Ghanam is therefore perfect for bird-watching. Birds such as White-breasted Kingfisher, Common Kingfisher, Flamingoes, Western Reef Herons, Little Egrets, Curlew Sandpipers, Redshanks, Marsh Harriers

 

* Photos taken from Domagoj Cerovac’s private collection. Thank you Domagoj 🙂

 

Bratstvo i Jedinstvo u Dijaspori

Zivis vani. U inozemstvu. U dijaspori. Daleko si od svog doma, od svoje obitelji, prijatelja, svoje drage ti zemlje. Zivot te odveo negdje daleko, na drugi kraj svijeta, u neke daleke krajeve za koje prije nisi ni cuo. Bacio te, ni manje ni vise, u nekakvu pustinju, tjera te da se iz dana u dan patis, mucis sa suncem, pa naravno, prevruce je za zivjeti. Tjera te da se patis s poslom, kojeg bi ionako mogao(?) raditi i u svojoj zemlji, da se patis s prijevremenom isplatom place jer kako ces rasporediti placu onda za cijeli mjesec, nije lako. Zivis zivot kakav malo tko zivi kod kuce, a opet malo koga cujes da je zadovoljan i sretan. Uglavnom, kukanje i jaukanje, jer si po kazni ovdje i puno bi bolje bilo da si kod kuce, jer ovdje nije dobra kvaliteta zivota, dosadno je, nema se sta za raditi, itd. A zaboravljas. Uvijek se mozes vratiti – NITKO se ne vraca. Ali bitno je da nosimo nasu zemlju u srcu.

I onda, svjetlo na kraju tunela. Nasim mukama dolazi kraj. Sjetio se ”vrh” uspostaviti diplomatske odnose i otvoriti veleposlanstvo. Napokon malo domaceg mirisa, domace atmosfere, poveznica sa svim onim za cim zudis.

Nesluzbeno otvaranje veleposlanstva. WOM (Word of Mouth), iliti ako nacujes dodji, ako ne, nikom nista. Gdje? Pa u tom i tom dijelu grada. Sreca, pa je ovo selo od 2 milijuna stanovnika, a taj dio grada ima samo jednu ulicu i 5 kuca. Avantura pocinje…

Ici ili ne ici?! That is the question. Kad se samo sjetis svih onih nasih lijepih, pitomih faca, onih ‘wanna-be-jetsettera’ koji jedva cekaju pojaviti se na ovakvom otvaranju, pa onda onih nasih gastarbajterskih prica, komentara, mislis se vrijedi li potrositi slobodan dan na tako zanimljiv nacin ili ipak odabrati nesto manje zanimljivo. A onda, malo bolje promislis, pa trebat ces mijenjati putovnicu uskoro, mozda ne bi bilo lose vidjeti gdje se nalazi, a na kraju krajeva lijepo je i upoznati veleposlanika. I ajde, odlazis. Ustalom, uvijek je dobro upoznati nekog ”svog”, nikad ne znas kada ces trebati nekog svog (a molis Boga da je to nikad. Samo nemoj da mi moj ”zemljak” pomaze).

I tako stizes… Svi su na svojim pozicijama. Ti, kao i drugi, u svom toru. Svatko je okruzen sa svojima, dobro odabranima, probranima i kao svima nam je drago sto smo dobili priliku upoznati i ostale, ali malo tko se upoznaje i siri ”network”. Pocinje govor naseg veleposlanika. Ugodno iznenadjenje. Pa mi cak i imamo obrazovane, kulturne politicare koji cak i govore strane jezike. ”Chapeau” iliti svaka cast! Na trenutak pomislis kako si mozda prekritican bio, puhao na hladno, ali, da se ne poveselimo prerano… Pri spomenu osnivanja Drustva koje ce okupljati nase ljude, olaksavati pridoslicama dolazak i boravak, dolazi do javnog sukoba osnivaca Udruge, koja naizgled nema veze s Drustvom, ali dovoljno je da se pokrene rasprava u kojoj smo se poceli nadmudrivati, ubrzo se spominju vladajuce politicke stranke, nekakve struje, strujanja, urote i slicne price. I to tako traje… Traje… Traje… I sve mislis, stat ce, ali ne staje. I onda vec postaje komicno! Tragikomicno!

Zakljucak: Sta ti vrijedi svijet koji si prosao, kulture koje si upoznao, civilizacije koje si vidio, zlatni lancic oko vrata i ”mecka” koju vozis, kada selendra iz koje potices, obicaji, navike, ne mozes iskorijeniti i promijeniti. Mozes ti bjezati od toga, ali pobjeci neces, neces se cak moci ni sakriti. I onda se jos ponekad, onako naivno zapitamo, kako ili zasto je doslo do onoga do cega je doslo u onim nasim ludim krajevima. Pa kako i nije, kada mi ni pod jednom zastavom, na drugom kraju svijeta, kada je isti interes u pitanju, ne mozemo biti slozni i prijateljski raspolozeni. Tuzno, ali istinito. Fali more, drz’ kraja. Iliti fali ”svoje” ali drz’ se podalje od njih!

Eritreja

Da ne bismo samo kritizirali druge, kako je Hrvatska na Bijelom moru, Ukrajina, Rusija i slicno, moram priznati da sam se i sama susrela sa zemljom, za koju i nisam bas nesto puno cula, osim da se nalazi u Africi, i jedino sto sam mogla iscupati iz svoje memorije je da granici sa Sudanom –za sto naravno nisam bila sigurna. Eto, pa odlucih malo pronjuskati pa to podijeliti s vama, da ako i vi koga upoznate iz Eritreje, da se ne nadjete zateceni…;)
Eritreja je najmlađa afrička država (neovisna od 1993), smještena uz obalu Crvenog mora, na samom sjeveroistočnom rubu Roga Afrike, s više od 1000 km dugačkim obalnim pojasom. Eritreja je najmlađa i jedna od najmanje poznatih zemalja na afričkom kontinentu. Iako se povijest Eritreje može pratiti unatrag barem do 8. ili 9. st. poslije Krista, posljednijh stotinjak godina donijelo je najveće promjene. U relativno kratkom povijesnom razdoblju Eritreja je prošla faze od izrazito primitivnog društva do demokracije. Kraj 20. st. Eritreja je dočekala kao neovisna država ali je svoju slobodu krvavo platila u tridesetgodišnjem sukobu sa svojim velikim susjedom Etiopijom.
Ime Eritreja porijeklo vuče od rimskog naziva za Crveno more, Mare Erythraeum. Na sjeveru i sjeverozapadu graniči s Sudanom, na jugu s Etiopijom, a na jugoistoku s Džibutijem.
Površina zemlje je 121 500 km2, a prema procjenama, u Eritreji je 2003. živjelo 3,56 milijuna stanovnika. Reljefnu okosnicu zemlje, uz crvenomorsku obalu, čini unutrašnja visoravan visoka između 1800 i 3000 metara. Ostatak zemlje su nizinska područja na zapadu i nekih 300 otoka na Crvenom moru.
Stanovništvo Eritreje čini devet etničkih grupa od kojih većina govori hamitskim ili kušitskim jezicima. Nabrojniji su narodi Tigrinya (50%), Tigre (31,4%), Saho (5%), Afar (4%), Beja (2,5%) i Kunama (2%). U državnim službama te pri službenim i komercijalnim transakcijama najviše se koriste Tigrinya i arapski jezik ali sve više jača i uloga engleskog jezika koji polako preuzima ulogu drugoga službenog jezika.
U religijskom pogledu otprilike polovica stanovništva Eritreje su koptski kršćani, a druga polovica je muslimanska. Kao i susjedna Etiopija i Eritreja je stara kršćanska zemlja. Kršćani uglavnom danas naseljavaju planinsku unutrašnjost dok se muslimani naseljavaju u obalnom pojasu.
Eritreja je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Godine 2002. BDP per capita iznosio je svega 153$, s trendom godišnjeg pada od 1,2%. U primarnim djelatnostima bilo je zaposleno čak oko 80% stanovništva zemlje.
Poljoprivreda je nedovoljno razvijena i pati od posljedica čestih suša. Poljoprivredna proizvodnja čini tek 12% BDP-a, a izvozi se pamuk, razno voće i povrće, meso i koža. Česti ratni sukobi pridonijeli su nazadovanju gospodarstva. Eritreja je u posljednjem ratu s Etiopijom (1998.-2000.) izgubila mnoge važne gospodarske resurse. Gospodarstvo pati i zbog zastarjele i u ratu uništene prometne infrastrukture iako je trenutno obnova međugradske cestovne mreže u punom jeku. Ove godine se očekuje da će u Eritreji proraditi i prva mobilna telefonska mreža. Industrija je uglavnom koncentrirana oko glavnog grada Asmare a čine ju pivovare, tvornice duhana, nekoliko manjih tekstilnih pogona i tvornica za preradu stakla i plastike. U gradu Massawi na obali Crvenog mora počela je obnova i proširenje luke koja je važno središte za izvoz ribe i ostalih morskih organizama, a izgrađena je i nova zračna luka. Eritrejska vlada nada se da će uspjeti razviti turizam na dugoj crvenomorskoj obali.
Asmara – afrička prijestolnica s talijanskom arhitekturom
Najveći eritrerijski grad je Asmara (oko 450 000 stanovnika), ujedno i glavni grad. Ostali veći gradovi su: Keren (57 000), Massawa (28 000), Afabet (25 000), Tessenie (25 000), Mendefera (25 000) i Dekemhare (20 000). Asmara je smještena na istočnom rubu eritrejske visoravni na nadmorskoj visini od oko 2500 metara. Ima izuzetno ugodnu klimu, dojmljivu arhitekturu i reputaciju jednog od najsigurnijih glavnih gradova u Africi. Razvila se iz četiri sela koja su osnovali stočari zbog obilnih izvora vode. Trgovci su je koristili kao stanicu na putu između obale i planina pa je s vremenom postala ključni trgovački čvor. Krajem 19. stoljeća, nakon što su zaposjeli Eritreju, Talijani su odlučili da Asmara bude dragulj u njihovom istočnoafričkom carstvu. U sljedećih pedeset godina talijanske vlade Asmara se razvila u moderan grad, više nalikujući gradovima Lombardije ili Toskanije nego afričkim metropolama. I danas su u gradu prisutni snažni podsjetnici na razdoblje talijanske dominacije
Povijest Eritreje bila je burna i krvava. Bila je dio etiopskog kraljevstva Aksum sve do njegovog pada u 8. st., zatim u 16. st. dolazi pod otomansku vlast. Eritreju su nastojali osvojiti sudanski sultani, Egipćani pa čak i Portugalci. Moderna povijest Eritreje započinje talijanskom kolonizacijom. Osamdesetih godina 19. st. Talijani su otkupili eritrejsku luku Assab što je označilo početak njihovog širenja u ovom području. Italija je Eritreju proglasila svojom kolonijom 1. siječnja 1890. Početkom 20. st. započelo je useljavanje Talijana kojih se do kraja talijanske uprave uselilo oko 70.000. Iako je donijela znatne koristi, talijanska kolonijalna vlast nije bila nimalo benigna. Imala je očita fašistička obilježja, a Eritrejce je smatrala tek izvorom jeftine radne snage. Ovo razdoblje označilo je buđenje onog što će kasnije postati eritrejski nacionalizam.
Godine 1941. Talijani su protjerani iz Eritreje, a mandat nad zemljom preuzela je Velika Britanija u dogovoru s ostalim velikim silama. Stanovništvo je dočekalo Britance s dobrodošlicom, ali je eritrejsko društvo već počelo pokazivati određene želje u pravcu samoodređenja. Do ovog trenutka etiopsko mješanje u eritrejske poslove bilo je vrlo ograničeno. Od početka 20. st do dolaska Britanaca ove dvije zemlje kretale su se odvojenim političkim i ekonomskim putevima. Eritreja je razvijala kolonijalnu tržišnu ekonomiju dok je Etiopija zadržala feudalna obilježja. Međutim, kada se u Etiopiju nakon odlaska Talijana vratio Haile Selasije stvari su se počele mijenjati. Car Selasije počeo se živo zanimati za Eritreju nastojeći u njoj ojačati svoj utjecaj. Britanski odgovor na etiopsko mješanje bio je mlak pa je Eritreja sve više potpadala pod etiopski utjecaj.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata mandat nad Eritrejom preuzimaju Ujedinjeni narodi. Pregovori o budućnosti Eritreje započeli su u New Yorku u travnju 1949. Etiopija je vršila snažan pritisak na komisiju tražeći pripojenje Eritreje. Dana 2. prosinca 1950. Ujedinjeni narodi su izglasali rezoluciju prema kojoj je trebalo oformiti federaciju između Etiopije i Eritreje. U rujnu 1952. rezolucija je stupila na snagu te su Etiopljani zamijenili Britance. Odluka o sudbini Eritreje niti u jednom segmentu nije poštivala volju većine eritrejskog naroda.
U rujnu 1962. Etiopija je prekršila rezoluciju UN i izvršila aneksiju Eritreje proglasivši je jednom od svojih pokrajna. Gotovo istodobno počinje organizirana pobuna protiv etiopske vlasti. Referendum je i održan pod pokroviteljstvom UN od 23. do 25. travnja 1993. Na njemu je 99% Eritrejaca podržalo stvaranje neovisne države.
Mir s Etiopijom nije potrajao dugo. Godine 1998. izbio je sukob između ove dvije zemlje zbog nerješenih graničnih pitanja. Obje zemlje, iako osiromašene, potrošile su desetke milijuna dolara na nabavu nove vojne opreme, naročito borbenih zrakoplova i tenkova. Tisuće poginulih i oko milijun izbjeglica rezultat su ovog sukoba duž gotovo 1000 km duge granice. Prekid vatre dogovoren je u lipnju 2000. a formalnmi sporazum potpisan je u prosincu iste godine. Pitanje eritrejsko-etiopske granice nije rješeno do danas.

Izvor: http://www.geografija.hr/clanci/344/eritreja-najmlada-africka-drzava

VIP Fingerprints

8.7.12.

Napokon sam okusila plodove mog truda i rada… Dugo sam se pitala cemu sluze moje diplome…Kad ne mogu normalan posao dobiti (barem ne u Lijepoj nasoj). I onda, tako dodjem na drugi kraj svijeta, gdje znanje izgleda nesto znaci, VRIJEDI, pa te cak i zaposle, daju ti lijepo i zanimljivo mjesto, taman kad si vec poceo sumnjati u svoje vrijednosti, sposobnosti… ALI ni to nije to!
Pri sredjivanju papirologije oko boravisne dozvole i slicnih poslova, kada dodjes dati otiske prstiju, odjeli su podjeljeni na: Zene, Muskarci, VIP Fingerprints. I ja, naravno automatski idem na Zenski ulaz, ali g.Ali koji me vodi kaze: ”Ne, ne! Mi idemo na VIP Fingerprints!” (Ha?!) Kad tamo, uzeli broj, sjeli u velike, komotne fotelje, nisam stigla ni popraviti frizuru, vec sam bila na redu. I nakon toga pitam ja Alija, koja je razlika. Kaze on meni, ovdje sjede vazni ljudi, ljudi na visokim polozajima!!!! AHAAAAAAAAAAA! (Pa sto ne kazes…Nisam se odmah prepoznala! :D) Eto, ako nista drugo, sada barem znam ZASTO sam se skolovala! Da od svih otisaka prstiju, zenskih, muskih, crnih, bijelih, zutih, mjesanih, mogu reci da su moji otisci – VIP Fingerprints!!!! Ajde,isplatilo se…. Vec sam se bila pocela brinuti! 😀

”Traume” sa benzinske postaje

Znate i sami kako na nas i nase zivote ujtece nase iskustvo. Upravo nasa prijasnja iskustva odredjuju nasu sadasnjost, a ako dopustimo, i nasu buducnost. Tako, pouceni prijasnjim iskustvom, reagiramo tako kako reagiramo u sadasnjem trenutku, bez obzira na svjesnost trenutne situacije.
Posudili smo auto od mog tate jer bez auta u ovoj zemlji je nemoguce kretati se, a jos teze traziti npr. namjestaj. Uzeli smo ga navecer da bismo mu ga sutradan vratili. Osobno, ne volim posudjivati aute, pa makar bio od moga oca, a kada to vec cinim, volim to odraditi sto brze, i sto ‘’korektnije’’, tj vratiti ga sto prije i natankati ga. I tako smo moj muzic i ja razletili se po gradu u potrazi za odgovorajucom spavacom sobom i bijelim kaucem. K’o za inat, nigdje nema bijelog kauca, onakvog kakvog smo mi bas zamislili. Padajuci s nogu, odlucimo ipak zadrzati auto jedan cijeli dan, potrositi skoro cijeli rezervoar i vratiti ga sutradan navecer. Prije nego smo ga vratili, pogledamo rezervoar, a on, naravno, prazan. OK, ajde idemo na pumpu. Dodjemo na pumpu, a u meni se javlja automatski, onaj osjecaj, ko ce sad tankati, ali ovdje, feeling bi trebao biti drugaciji… Parkiras se kod jedne od pumpi, ne gasis auto, vec cekas… I sada slijedi ono najzanimljivije… Otvaram prozor i kazem gospodinu: ‘’Pun, pliz!’’ I zatim postajem svjesna sta sam upravo izgovorila jer me covjek blijedo gleda. Zasto?! Pa tko jos ovdje tanka auto a da ga ne natanka punog?! Naime, ovdje je pun rezervoar goriva 32 QAR, tj 7 EUR iliti 1l= 1,25kn! 

Kaze jedan moj prijatelj, kod nas sam tankao do pola, a ovdje od pola – do punog!

Ne moram vam ni govoriti da je velika dilema ostala, platiti to na karticu ili gotovinom 😉

Nije o Qataru ali vrijedno je objave: ZIVOT U OLIMPIJSKOM SELU

”Ca je zivot vengo fantazija”
Toliko očekivane Igre su počele. Nakon dugih i napornih priprema napokon smo i mi stigle u London. Smjestili smo se 5 dana prije početka u Olimpijsko selo. Dovoljno vremena da nam se svi dojmovi slegnu i da se ona početna euforija smiri.
Znam da je Balkan-Handball rukometni portal, ali ja ne želim pisati samo o rukometu. Želim pisati o svemu i pokušati dočarati svima kako to izgleda. Zato se nadam da ćete uživati u ovoj mojoj kolumnici jer ja sigurno jesam, proživljavajući ove trenutke još jednom dok pišem.
Prvi put na OI. To je stvarno velika čast, san svakog sportaša. Trebalo je vremena za prilagodbu, ali ne onu vremensku ako mislite. Trebali su se svi ti dojmovi slegnuti, a bilo ih je i još uvijek ih ima. Svaki novi dan donosi jedno novo iskustvo i jednu novu zgodu koja će se pamtiti.

Kad smo već kod vremena, ono je definitivno na našoj strani. Mogu reći da smo svjedoci jednog atipičnog londonskog vremena. Prvi tjedan je bilo prevruće. Nitko nije očekivao tako nešto. Dvorane su bez klime tako da je bilo pakleno prvih nekolio dana. Sva sreća da smo mi na to naviknuli s obzirom da smo gotovo cijele pripreme trenirali u neklimatiziranim dvoranama.
Vrućina se uvukla i u sobe pa je bilo problema i sa spavanjem (a možda je i to samo od uzbudenja :). Sva sreća nije dugo trajalo i vrućina je popustila (kao i uzbudenje) pa se sada lakše diše. Začudo kiše nema, odnosno ima je, ali u jako malim količinama. Padne tu i tamo koja kap (ili pljusak), ali brzo se razvedri i sunce je opet tu. Nadam se samo da će nas to dobro vrijeme pratiti do kraja.

Osim vremena, još jedna bitna stvar (pogotovo nama ženama) je blizina shopping centra. Ono sto je muškima nogomet, nama ženama je shopping. Pored samog Olimpijskog sela nalazi se najveći shopping centar u Europi (tako bar kažu). Zar ima šta bolje od toga?! Ne morate se ni pitati gdje provodimo slobodno vrijeme, kako se opuštamo i zašto tako dobro igramo 😉 Raj za svaku ženu.
Osim što ubijamo vrijeme u shoppingu, vrlo je aktualan i salon za uljepšavanje koji se nalazi u selu. Sve usluge su, ni manje ni više, nego besplatne. Hmmmmmm shopping, frizura, nokti….poslije naporne tekme dobro dodje takvo opuštanje.
Da ne biste svi mislili kako smo mi tu došle samo kako bi se šminkale (što i nije tako loše, ipak smo svaki drugi dan na TV-u, a još uz to smo i žene) i “shoppingirale”, pisat ću vam malo, ali samo malo, i o sportu. Ipak smo mi svi tu uglavnom zbog toga 😉

ČETVRTFINALE – PRVI CILJ OSTVAREN
Turnir smo započele loše, porazom od Brazila. Valjda smo još uvijek bili pod tim olimpijskim dojmom. Hvala Bogu da smo se već u sljedećoj tekmi trgnule te sa 4 pobjede u nizu osigurale četvrtfinale. Ostvarile smo prvi cilj, a sada koračamo lagano dalje. Zašto stati na tome kad možemo i želimo više. Možda bi bilo neskromno reći da želimo medalju, ali tome se potajno svi nadamo. O protivniku u četvrtfinalu ne razmišljamo puno. U drugoj skupini su sve ekipe dobre i na koga god naletimo neće nam biti lako. No, ne bojimo se mi protivnika nego više samih sebe. Vidjele smo da kad igramo onako kako znamo da protivnici sami padaju. Samo je bitno vjerovati da možemo i zadrzati taj kontinuitet dobrih igara do kraja.
Mislim da je dosta bilo o rukometu, utakmicama i rezultatima. O tome neka pišu oni kojima je to posao. Ja želim pisati o drugoj strani, onome što vanjski svijet ne vidi, ono što mi, stanovnici Olimpijskog sela i sudionici ovog dogadjaja proživljavamo svaki dan. To je nešto što ne možete pročitati bilo gdje i baš zato vam želim dočarati barem dijelić ove atmosfere i dogodovština.

SELO VESELO
Baš neki dan u kantini sjedimo za stolom i pored nas Michael Phelps. Moje su ga suigračice zamolile da se slika sa njima. Nakon što ih je pokušao na fini način odbiti jer je žurio na bus koji ga vozi na bazen, ipak staje i ’’obavlja’’ i tu dužnost. Tako one sve sretne i sa slikom odlaze na trening ni ne sluteći da je dečko ustvari žurio na natjecanje. Po povratku sa treninga saznajemo vijest kako je Phelps ušao u povijest sporta kao plivač koji je osvojio 19. olimpijskih medalja. WAOOOOOOOW!!!!! ( i nije tu stao, dok sam ovo pisala dodao je još TRI u svoju kolekciju). Tek onda vidiš sa kakvim zvjezdama si okružen i gdje se zapravo nalaziš te počnes malo više cijeiti i sebe jer vidiš kako se sav taj trud koji si godinama ulagao ipak isplatio.

Ali, nije on jedina zvijezda koja sece selom. Ima tu još zvijezda, od košarkasa, vaterpolista, tenisača, atletičara…Tu su naravno i rukometaši, ali oni nam moram priznati i nisu toliko zanimljivi, valjda zato jer su nam već svima jako dobro poznati 🙂 Osim sportaša, u posjetu su nam stigli i članovi kraljevske obitelji. Tako jedan dan, dok smo ručali u kantini, imali smo neočekivanog gosta. Kraljica Elizabeta, glavom i bradom. Došla nas je malo posjetiti i pozdraviti. Bio nam je tu i princ William sa svojom Kate. Ma ovo naše Selo je čudo. Stvarno je veselo, svaki dan. Jedino razočaranje su nam Amerikanci, tj.”Dream Team” nije nam ovdje pri ruci. Znam da vjerojatno ne bi imali mira, ali brzo bi dosadili kao što nam je ’’dosadio’’ i Toni Parker. Prva dva dana su ga svi ’’davili’’, zaustavljali ga, povlačili za rukave i slikali se s njime. Sada ga nitko više ne doživljava, postao je samo jos jedan od nas, ’’običnih’’ sportaša. Prolazimo pored njega skoro svaki dan (Francuzi su smješteni u zgradi do) i niti ne okrenemo se više kad prodje. Samo da znate da i nije neki frajer uživo pa za nekim većim okretanjem niti nema potrebe 🙂

Kako bismo bar malo ublažili razočarenje što “Dream Team” nije sa nama, otišli smo na njihovu utakmicu protiv Litve. Onaj osjećaj kad sjediš i gledaš Kobe Bryanta, Lebrona, Carmela Anthonya i ostale NBA zvjezde UŽIVO je jednostavno neprocijeniv. Karte smo jedva nabavili, neki su se i švercali sa akreditacijama od kosarkašica (nemojte nikome reći – hvala cure!), ma sve smo poduzele samo da dodjemo i pogledamo dijelić tog spektakla. I stvarno je spektakl! Puna dvorana navija i uživa u košarci koju samo Ameri znaju i mogu prirediti 🙂 Sada se možemo pohvaliti kako smo i mi bili dio toga 🙂

ZLATO SANDRE I SREBRO VESLAČA

Stigle su i prve medalje u nas tabor. Medalju srebrnog sjaja donio je naš veslački četverac. Radost i veselje obuzelo je cijelo Selo. Žao nam je jedino što nismo mogli biti tamo i bodriti ih na putu do medalje. Naime, veslači i jedriličari su smješteni na drugom dijelu Londona, otprilike 2 sata od našeg sela, ali bit će vremena za slavlje, sad su sa nama ovdje do kraja. Ali, zato smo bodrili našu Sandru Perković do prve zlatne medalje za Hrvatsku! Jeeejeeeej!!! Po prvi puta sam bila na nekom atletskom dogadjaju i ljudi moji to je nevjerojatno! Takva atmosfera koja je tamo, toga nema niti na jednoj rukometnoj tekmi. Ne može se opisati riječima, jednostavno to treba doživjeti. Inače svi se mi sportaši medjusobno bodrimo, pratimo i navijamo jedni za druge. Moram priznati da nam je Sandra posebno prirasla srcu sa svojim vedrim duhom te je postala naš 16.igrač i zbog toga nam je njena medalja još i draža. Nadam se samo da nećemo stati sada sa osvajanjem odličja. Rukometaši su pokazali vrhunsku formu i ako ovako nastave do kraja smiješi im se zlato, zasigurno. Mi bismo mogle iznenaditi sve i ući u borbu za medalju barem jednog sjaja, a ne smijem zaboraviti i naše vaterpoliste. Uh, kakva li će to tek biti euforija u Selu (opet) padne li i koja medalja u rukometu, ma ili u bilo kojem sportu!

Do tada držite nam svima fige i navijajte za nas, navijajte za sport koji uvijek pobjeduje. Nema veze koje su boje, nacije, vjeroispovijesti, svi smo mi tu jednaki i borimo se samo za jedno – pobjedu. Svi mi imamo samo jedan cilj koji nas vodi ka pobjedi, ka medalji, ali na kraju ipak je najbitnije sudjelovati i uživati u ovom tako lijepom, multinacionalnom dogadjaju, gdje se borimo jedni protiv drugih, a opet smo svi kao jedna velika obitelj. Prekrasno, pogotovo za ova luda, današnja vremena!
Eto, dragi moji Balkanci, ja vas lijepo pozdravljam i šaljem puno pusa iz Londona. Svim Olimpijcima, a pogotovo rukometašima, puno sreće i uspjeha do kraja. I naravno, što više medalja.

I kao što bi naš Oliver rekao:
“Šaka suza vrića smija
Ća je život vengo fantažija”

IDEMOOOOOOOOOO!!!!!!!!!!!!!!

Maida
Text napisan za Balkan Handball
http://www.balkan-handball.com/blog/maida-arslanagic/%E2%80%98%E2%80%99ca-je-zivot-vengo-fantazija%E2%80%99%E2%80%99

Garangao, ”Trick or Treat” na qatarski nacin

Garangao, katarski Trick or Treat, dogadjaj kojem se sva djeca vesele. To kulturno naslijedje Qatara oznacava 14.dan Ramazana, i tradicija je koja se vec 70ak godina prenosi s generacije na generaciju. Garangao je tradicija cijelog Zaljeva, ali ponajvise Qatara.

Radi se o slicnom, nama poznatom obicaju, koji se poceo i kod nas prakticirati za maskare, a kod Amera poznati Trick or Treat za Noc vjestica. Sami naziv dolazi od rijec ”Gara”, sto se odnosi na zveckanje kamencica koje djeca nose i lupkaju skupljajuci od vrata do vrata po susjedstvu bombone, raznorazne slatkise, orascice, bademe, pistacije, pjevajuci, obuceni u narodnu nosnju. To je vrijeme kada se cijela obitelj skuplja, druze se, djeci spremaju i pripremaju vrecice, razmijenjuju ih, pjevaju, plesu…(I nisu podlegli zapadnjackoj komercijalizaciji! Ne kupuju se skupi pokloni vec jednostavno slatkisi…)

Buduci da se u svakom od nas krije jedan mali Petar Pan, dobili smo i mi svoju Garangao vrecicu… Evo kako izgleda!

 

A mozete i pogledati na: http://www.youtube.com/watch?v=2BFkQcMeWA0

Never Judge a Book by Its Cover iliti ne budi ograniceni primitivac!

2.7.12.

Uslijed mojih dosadasnjih iskustava, htjela ja to ili ne, ljudski je donositi zakljucke o odredjenim ljudima, nacijama (koliko god nisam sklona i ne volim generalizirati, i sama sam dio te price- ponekad 😦 ). Nekim ljudima idu slabije jezici, a nekima jezici a zemljopis da i ne spominjem. Ne mozemo svi sve znati! Nije mi se jednom desilo, na pitanje odakle sam, kada bih odgovorila da sam iz Hrvatske, blijedo bi me gledali, pa onako ponosno bi odgovarali: ”Daaa, znamo gdje je. Afrika!”. A nije bilo jednom da se Hrvatska nalazila i u Americi, ili na Bijelom moru…

I tako, poucenima takvim iskustvom, imala sam zdravstveni pregled radi sredjivanja papira, boravisne dozvole i sl. Btw. fenomenalno je sredjeno i uredjeno upravo rjesavanje sve te papirologije u mojoj firmi. Na 1.katu nalazi se odjel za odnose s drzavnim insititucijama, tipa: sredjivanje i otvaranje racuna u banci (ne ides u banku vec odes lijepo gospodski na 1.kat, sjednes u fotelju i kazes sta zelis… Jedini ”problem” u cijeloj prici je sto su ponekad malo spori pa moras par puta doci i podsjetiti ih 🙂 ), zatim, prijava za zdravstveno osiguranje, pa predaja slikica i rjesavanje ID, imaju cak ured Qatar Airways-a, da ne moras ici van zgrade vec ih kontaktiras sa svog kompjutera ili se prosetas do njih, rezerviras ili kupis avio kartu, imaju predstavnika vodece turisticke agencije, kada zelite bukirati si g.o., da ne hodate (pardon, vozite, ovdje nitko ne hoda, nikad!) okolo po ovoj vrucini, njima nosis potrebnu papirologiju za sredjivanje viza, i izmedju ostalog imaju i gospodina Alija. Njegov posao je voditi nas i voziti na zdravstvene predglede, sredjivati papirologiju dok ti sjedis i cekas, zatim, voziti nas na davanje otisaka prstiju, sredjivanja vozacke dozvole i jos hrpa nekih stvari koje bi covjek, u nekoj drugoj zemlji potrosio dane i dane, prvo u pronalazenju svega toga a onda naravno u cekanju i samom sredjivanju…ili sporazumijevanju! Ovdje ti to ispadne uzitak. Jos k tome, nigdje ne trazis parking, jer oni se parkiraju jednostavno, gdje god im srce pozeli! To me podsjetilo na moje vjezbanje nekidan. Dok sam trcala po traci i gledala u prazno kroz prozor, vidim kolegicu Iranku koja je cijeli zivot zivjela i odrasla u Engleskoj, a koja se, ocito, brzo priviknula na ovaj zivot. Naime, izasla je s parkinga autom, sjetila se da je nesto zaboravila, zaustavila auto NASRED ceste, izasla i … otisla! I mrtva-hladna se vratila nakon 5min, usla i otisla! Bez da je itko trepnuo,zatrubio, iznervirao se, uzbudio se…:)
Da se vratim na Alija, naseg ”birokrat-asistenta”. On je jedan od tipicnih predstavnika njihove radne snage. Iako ne volim generalizirati, ljudski je, ili nazalost, uvjetovanim reflexom zakljucujes o ”sadrzaju knjige”. I tako mi stojimo i cekamo lift i on me pita:”Ti si iz Hrvatske?“. Ja:”Da.”. Ali:”Zagreb?!” Ja – sok! Hm, mislim se ja, mora da je ovaj malo znatizeljniji pa je zavirio u moju putovnicu i vidio… I nista, sjeli mi u auto i vozimo se. Ja, u medjuvremenu sam se cula s nekim na telefon i pricala, naravno, na nasem, kad ce meni Ali: ” Ti govoris jezik?” (na nekakvom ”nasem” jeziku!) Tko to progovara iz Alija, sta je sad ovo?! Kaze Ali, ”Ma ja sam 70-ih godina studirao u Ukrajini, ucio ruski, cirilcu, pa tako malo razumijem i vas jezik…” Ali kad me upitao ako Hrvatska, Srbija i Bosna pricaju istim jezikom, e tu sam se stvarno zacrvenila i poklopila. Pa on cak zna nabrojati par ”novorodjenih” drzava, pretpostavlja cak problematiku nasih jezika, muci ga jesu li isti ili nisu…Uuuuups!

Dakle, eto nam jos jedne pouke, koja nije uzaludna: Never judge a book by its cover!

Zivot u prvoj brzini

Zivot bez stresa?! Ahahaha… Takva bi vjerojatno bila reakcija vecine nas kada bi vam netko rekao da, u ovo danasnje, ludo vrijeme, tako nesto je moguce. Bojimo se pomisliti na to, a kako li tek dozivjeti to?! Eh pa, ne zovem ja Qatar bez razloga rajem.;)

Mozete li zamisliti kako je zaboraviti na vrijeme? Kako je ne zuriti na posao? Kako je biti ”opravdan” za pospano stanje? Vec sam pisala da je sve podredjeno Ramazanu. Cijelih mjesec dana, zivot se stavlja u prvu brzinu. Dan se mijenja za noc, danom se miruje, kome okolnosti dopustaju-taj preko dana spava, kome ne dopustaju taj otvorenih ociju spava. U ovoj zemlji je lako prakticirati vjeru. Sve je prilagodjeno vjerniku, kako bi mu olaksalo post. Preko dana zatvoreni su restorani, kafici, kuhinje u firmi (Jesam li vam vec pisala da svaki kat, a ima ih 15, ima svoju kuhinju u kojoj narucujemo kavicu, caj, vodu… I to sve free of charge :D) Eh, pa i to je zatvoreno!), sve se budi oko 18h, kada iftare, prekidaju post vecerom koja se zove iftar, i tu pocinje akcija i ludilo. Svi izlaze na ulice, veceraju po restoranima, satorima gdje se organiziraju vecere, druze se, obilaze raznorazne dogadjaje, shopping centre koji su otvoreni do 01/02h u noci… Lako bi to bilo prezivjeti sto je sve zatvoreno, ali sto i od onih koji ne poste, se ocekuje da iz postovanja ne jedu i ne piju u javnosti… I tako se nadjes, ni kriv ni duzan, gladan, pospan, bez kave, u uredu, u koji si dosao na vrijeme, pokusavas jos nesto i raditi, dok drugi jos uvijek, tek dolaze sebi ili ih uopce ni nema.

Ah pa da, svi su na godisnjem odmoru. Oni koji nisu, minimalno rade. Radno vrijeme je skraceno sa 7 sati na 5, tako da sam ja vec oko 13.15/pola 2 u svom hotelicu. Jutros sam krenula na posao u svoje uobicajeno vrijeme, ali nisam racunala na dodatnog ”putnika” koji je ”uskocio” u moj prijevoz. ”Putnik” je ”njihov”, nije lokalac ocito, kad spava u hotelu -sto i ne mora biti, jer ne biste vjerovali da je sada za vrijeme Ramazana zabiljezen porast nocenja u hotelima, u odnosu na proslu godinu, i vecina gostiju je bila…lokalno stanovnistvo. Znam, i meni je neshvatljivo. U ovoj zemlji je prakticki jedan grad, i to bi otrpilike znacilo kao da u Hrvatskoj postoji samo Zagreb i da 90% nocenja su Zagrepcani! Zanimljivi su, kazem vam ja. I elem, da se vratim na svog jutarnjeg ”putnika”, usao je u auto jer smo isli za istu firmu, ali on je isao u neku drugu zgradu. Nasa vozacica nije znala gdje se nalazi, pa joj je gospodin rekao kako ce joj on pokazati. Kad smo mi, naime, prolazili tik ispred zgrade, on se tek tada sjetio reci da je to to. Eh, ali to je bilo kasno jer ona njega nije mogla iskrcati s te strane ceste. Gospodin bi morao cak preci ulicu i mozda napraviti 10 koraka do ulaza, pa je ona, otisla do kraja ulice, cekala na semaforu u guzvi da se polukruzno okrene i vrati,(na cemu smo sigurno izgubili 10ak minuta, sto je meni u tom trenutku bilo predugo jer sam ja vec kasnila), bez imalo nerviranja, stresanja oko kasnjenja…Nista! Zabrinuta, kasnila sam na posao 20ak minuta, kad ono, na mom katu, od nas 20ak koji radimo, samo njih 3 sjede za svojim kompjuterima. Koje olaksanje! Trebam li spomenuti da je nas nadredjeni stigao skoro 3sata kasnije… 😀

Jos se uhodavam… Svidja mi se taj laganini tempo! Da nemaju ovako ”opasne” delicije, koje im preuzrokuju raznorazne bolesti jer neumjereno jedu, sigurna sam da bi dozivjeli stotu. Imali smo nekidan sastanak, i to u jednom ministarstvu, gdje smo dogovarali neke detalje vezano za jedan veliki dogadjaj koji ce se organizirati u studenom. Studeni! To je za 2 i pol mjeseca. Dolazi im preko 20 000 ljudi iz cijelog svijeta, novinari, a oni jos nisu poceli nista raditi. Na sastanku, nema glavnog, ima ko fol neku vaznu obavezu, mijenja ga kolega koji vrlo vjerojatno nije spavao cijelu noc jer su mu oci crvene i jedva gleda. Nas nadredjeni nema pojma sta prica, lupeta, zijeva, a kad smo ga upitale kolegica i ja hoce li iznijeti nase ideje koje imamo, on nas blijedo pogleda i upita:” Koje ideje?!” Ne bismo nista rekle da se o tim idejama vec mjesec dana ne prica. Na kraju, umjesto da suti i bude sretan i zadovoljan jer smo ga izvukle, on jos kaze kako smo ga zaskocile, iznenadile i da nije imao pojma o cemu pricamo…Divota! Zakljucak sastanka – Ramazan je, nakon njega Bajram, razumite to!

Ali, to nije jedini primjer. Vjerojatno bih sada mogla ovako do sutra pisati… Ali necu, puno. Samo da vam evo jos malo docaram njihov mentalitet. Kada sam dosla dogovarati se za stan, rekli su mi da odmah isti dan mogu otici pogledati jednu zgradu. To me malo iznenadilo, jer pazite, dosla sam nenajavljena, i odmah sam mogla ici pogledati stan. Mislim se ja,wooow! Pa ih pitam, kad vec idem gledati taj stan, mogu li odmah otici i u ovaj drugi. ”Aaaa, ne mozes danas! Ramazan je, vozac posti, njemu je naporno sada voziti te na oba mjesta. Danas ova zgrada, sutra ona druga!” I sta im reci?! Slegnes ramenima, nasmijes se i kazes:”It’s OK!” 😉 Sutradan, voze me u drugu zgradu gdje su mi rekli da mogu pogledati 3 stana. A oni dali 1 kljuc vozacu. Pa sam u jednom jutru, dva puta isla tamo i nazad, prvi put da vidim stan na 9.katu, a drugi put da vidim stan na 5. i 10.!!! Sada nije smetalo sto posti. I sta reci…? Nista, slegnes ramenima te veselo to sve promatras…

Zato, volim ovaj Bliski istok…Sve je laganini, nema nerviranja, nema stresanja, nema zurbe. Sve ce biti rijeseno. Kad? Nije ni bitno. BIt ce!Inshallah! Oni definitvno znaju uzivati u zivotu. Kako bi lijepo bilo da svaka zemlja ima te mogucnosti da si zivot organizira ovako lijepo i bezbrizno. Sve se stigne! Nista pobjeci nece…Ili ipak to ovisi uveliko i o mentalitetu…

Lighten up while you still can
Don’t even try to understand
Just find a place to make your stand
And take it easy (Eagles)

Iftar u Wyndham Grand Regency Doha

Obecala sam vam pokazati cemu sam se toliko odusevila. Nije me toliko odusevila hrana koliko me odusevio ambijent, okiceni restoran, obicaji i tradicija, u inace relativno zapadnjackom restoranu. A tek izbor tradicionalne hrane! Sve sto ne poznajem, sto mi je relativno novo, odusevljava me jer budi moju znatizelju, zanima me sta je, kako se zove, a da ne spominjem da budi i potrebu degustacije…:)

Slike govore vise od tisucu rijeci…Pa da ne kvarimo, evo malo ramazanskog ugodjaja iz mog hotela.

Uzivajte!

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Ovi sokovi se posluzuju samo i iskljucivo za vrijeme Ramazana: Kamaruddin (sok od marelice) Thamrindi (drvo koje raste u Africi, Sudan, Tanzanija, NIgerija, u Aziji, moze se naci u Omanu) Leban -vrsta jogurta Vimto – sok od raznih bobica Ruzino mlijeko i sok Jallab (datulje, ruzina voda, vrsta grozdja, pinjoli)

Leca, narancasta, zelena, palenta, psenica (farika), etc

Maneesh -pita sa zatarom

Falafel -kuglice od slanutka, boba, zacina…

Foul mudammas -grah kuhan s cesnjakom, lukom, persinom, limunovim sokom. S ovim obrokom, kazu, prekidaju post. Balila, iliti po naski, slanutak, kuhani Foulu se moze dodati kuhana Balila kao i zaicini po volji: maslinovo ulje, mljevena paprika, susena menta, kim, sumak (kazu da daje limunkasti okus hrani)

Klincici i cardammon – jedan od mojih najdrazih zacina, koji se ovdje zove hel i stavlja se u mlijeko, kavu, slatko, slanu hranu… I jako fino mirise!

Mamool je kolacic punjen datuljama, pistacijama ili orasima

Tamriya – (tamr = datulje)

Knafeh, knafah, konafah, konafeh – sir, pistacije, tijesto

Warbat -sa sirom

Brzopotezna baklava

Awamat – slicno nasim fritulama

Barazek

Atayag – punjeno sirom ili orasima i cimetom

Arapska kava – kuhana prijesna kava, a ne pecena kao kod nas. Posluzuje se po restoranima, free of charge

Datulje su posluzene na svim javnim mejstima, stolovima, pultovima…